U Evanđelju po Ivanu, 6. poglavlje, stihovi 4-14, koje opisuje umnažanje kruhova, postoje neki detalji na kojima se dugo zadržavam kad god razmišljam ili komentiram o ovom odlomku.Sve počinje kada Isus, pred „silnom“ gladnom gomilom, poziva svoje učenike da preuzmu odgovornost da ih nahrane.Detalji na koje se referiram su, prvo, kada Filip kaže da je nemoguće preuzeti taj zadatak zbog broja prisutnih. I drugo, kad Andrija ističe: „Ovdje je dječak koji ima pet ječmenih kruhova i dvije ribice“, ali zatim podcjenjuje tu mogućnost jednostavnom primjedbom: „Ali što je to za tolike?“ (r. 9).Jednostavno želim podijeliti s vama, dragi čitatelji, kako mi kršćani, koji smo pozvani dijeliti radost naše vjere, ponekad, a da toga nismo ni svjesni, možemo biti zaraženi Filipovim ili Andrijinim sindromom. A ponekad možda i s oba!U životu Crkve, kao i u životu Družbe i Salezijanske obitelji, postoje i uvijek će postojati izazovi. Naš poziv nije formiranje grupe ljudi koji samo žele da se osjećaju dobro, da nikog ne uznemiravaju i da ne budu uznemiravani. To nije iskustvo sastavljeno od unaprijed određenih sigurnosti. Biti dio Tijela Kristova ne bi nas trebalo ometati ili udaljavati od stvarnosti svijeta kakav jest. Naprotiv, potiče nas da budemo potpuno uključeni u događaje ljudske povijesti. To znači, kao prvo, gledati na stvarnost ne samo ljudskim očima, već također, i prije svega, Isusovim očima. Pozvani smo odgovoriti, vođeni Ljubavlju koja pronalazi svoj izvor u Srcu Isusovom; tj. živjeti za druge kako nas Isus uči i pokazuje.
Filipov sindrom
Filipov sindrom je suptilan i zbog toga vrlo opasan. Filipova analiza je ispravna i točna. Njegov odgovor na Isusov poziv nije pogrešan. Njegovo razmišljanje slijedi vrlo linearnu i besprijekornu ljudsku logiku. Promatrao je stvarnost svojim ljudskim očima, racionalnim umom i, nakon što je sve razmotrio, vidio je da to nije izvedivo. Suočen s ovim „razumnim“ načinom postupanja, gladni čovjek prestaje tražiti moju pomoć; problem je njegov, a ne moj. Preciznije, u svjetlu onoga što svakodnevno doživljavamo: izbjeglica je mogao ostati kod kuće; nije me trebao gnjaviti. Siromašni i bolesni mogu sve sami riješiti; nije na meni da budem dio njihovog problema, a kamoli da pronađem rješenje za njih. To je Filipov sindrom. On je sljedbenik Isusa, ali njegov način gledanja i tumačenja stvarnosti i dalje je fiksiran, ne preispitan i svjetlosnim godinama udaljen od načina njegovog Učitelja.
Andrijin sindrom
Slijedi Andrijin sindrom. Ne kažem da je gori od Filipovog sindroma, ali nije daleko od toga da bude tragičniji. To je suptilan i ciničan sindrom: vidi neku mogućnost, ali ne ide dalje od toga. Postoji sićušni tračak nade, ali ljudski gledano, to nije izvedivo. Tako na kraju diskvalificiramo i dar i darovatelja. A darovatelj koji je „nesretan“ u ovom slučaju je dječak koji je spreman podijeliti ono što ima!Ova dva sindroma još su uvijek s nama, u Crkvi, a i među nama pastirima i odgajateljima. Lakše je uništiti malu nadu nego dati prostora Božjim iznenađenjima, iznenađenjima koja mogu stvoriti nadu, čak i ako je mala. Stalno smo u iskušenju da dopustimo da nas uvjetuju dominantni klišeji kako ne bismo istražili prilike koje propituju redukcionistička čitanja i tumačenja. Ako nismo oprezni, postajemo proroci i izvršitelji vlastite propasti. Ostajući zatvoreni u ljudskoj logici koja je „akademski“ profinjena i „intelektualno“ kvalificirana, prostor za evanđeosko čitanje postaje sve ograničeniji i na kraju nestaje.Kada se ova ljudska i horizontalna logika osporava, jedan od znakova koje potiče u svoju obranu je „ismijavanje“. Oni koji se usude osporavati ljudsku logiku jer dopuštaju svježi zrak Evanđelja bit će ismijavani i napadani. Kada je to slučaj, začudo možemo reći da stojimo pred proročkim putem. Vode se uzburkavaju.
Isus i ova dva sindroma
Isus pobjeđuje ova dva sindroma „uzimajući“ kruhove koji se smatraju malobrojnima i stoga nebitnima. Isus otvara vrata tom proročkom i vjerom ispunjenom prostoru u kojem smo pozvani živjeti. Stojeći pred mnoštvom, ne možemo se zadovoljiti samoreferencijalnim čitanjima i tumačenjima. Slijediti Isusa znači ići dalje od ljudskog rasuđivanja. Pozvani smo gledati na izazove Njegovim očima. Kada nas Isus poziva, ne traži od nas rješenja, već potpuni dar sebe samih, sa svime što jesmo i što imamo. Ipak, rizik je da kada se suočimo s Njegovim pozivom, ostanemo nepokretni i posljedično robovi vlastitog razmišljanja i pohlepni za onim što vjerujemo da posjedujemo.Samo u velikodušnosti temeljenoj na prepuštanju Njegovoj Riječi možemo ubrati obilje Isusovog providonosnog djelovanja. „Skupili su dakle i napunili dvanaest košara ulomaka što od pet ječmenih kruhova pretekoše onima koji su blagovali“ (r. 13): dječakov mali dar donosi plod na iznenađujući način samo zato što dva sindroma nisu imala posljednju riječ.Papa Benedikt komentira dječakovu gestu na sljedeći način: „U sceni umnažanja kruhova primjećuje se i prisutnost dječaka koji, suočen s teškoćom hranjenja toliko ljudi, dijeli ono malo što ima: pet kruhova i dvije ribe. Čudo se ne događa u praznini, već iz skromnog dijeljenja onoga što je jednostavan dječak imao sa sobom. Isus od nas ne traži ono što nemamo, već nam pokazuje da ako svatko od nas ponudi ono malo što ima, čudo se uvijek može iznova dogoditi: Bog je sposoban umnožiti našu malu gestu ljubavi i učiniti nas sudionicima svog dara“ (Angelus, 29. srpnja 2012.).Suočeni s pastoralnim izazovima koje imamo, suočeni s žeđi i gladi za duhovnošću koju mladi izražavaju, pokušajmo se ne bojati, ne ostati vezani za svoje stvari, za svoje načine razmišljanja. Prinesimo ono malo što imamo Njemu, povjerimo se svjetlu Njegove Riječi i neka to i samo to bude trajni kriterij za naše izbore i svjetlo koje vodi naše djelovanje